Filip Mursel Begović

HISTORIJSKA LINIJA BOŠNJAKA U HRVATSKOJ

Stvaranje nacije je proces. Nacija se ne rađa odjednom, nego u stalnoj dinamici historije, politike i identitetskih sazrijevanja. Ovu tezu potvrđuju svi klasici teorije nacije. Ernest Renan (1882) u znamenitom predavanju „Što je nacija?“ definira naciju kao „svakodnevni plebiscit“, dakle, kao trajni proces zajedničkog pristanka i volje da se živi zajedno, a ne kao datost iz prošlosti. Ernest Gellner (1983) u djelu „Nations and Nationalism“ tvrdi da nacija nastaje u modernom društvu, kroz industrijalizaciju, obrazovanje i političku integraciju, a ne kao vječna i unaprijed zadana kategorija. Benedict Anderson (1983) u knjizi „Imagined Communities“ opisuje naciju kao „zamišljenu zajednicu“ – zajednicu ljudi koji se nikada neće svi osobno upoznati, ali dijele osjećaj pripadnosti kroz simbole, jezik i institucije. Eric Hobsbawm (1990) u „Nations and Nationalism since 1780“ naglašava da su mnogi elementi nacije „izumljene tradicije“, stvarani i učvršćivani kroz politiku i kulturu. Rogers Brubaker (1996) u „Nationalism Reframed“ upozorava na „nacionalizirajuće države“, gdje većina definira pravila igre, a manjine moraju kroz političke mehanizme izboriti svoje priznanje i vidljivost.

Iz svih ovih teorijskih uvida proizlazi ključna poenta o naciji kao procesu, a ne trenutku. Ona se razvija u hodu, kroz stalno preoblikovanje i pregovaranje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nacija je, dakle, političko-historijski proces. Identiteti u postjugoslavenskom kontekstu u stalnom su procesu „nacionaliziranja“, često odozgo (administrativno) i odozdo (kroz praksu zajednice), a bošnjački slučaj paradigmatičan je za ono što Brubaker naziva „nacionalizirajućim državama“, većine definiraju pravila, a manjine se bore za priznavanje i uključenje.

Za Bošnjake, to znači da njihove ime i identitet nisu nastali 1993. niti bilo kojom odlukom neke vlade ili sabora, nego da su rezultat višestoljetnog historijskog procesa u kojem su se preplitale različite administrativne oznake, ali je jezgro identiteta ostalo isto.

Bošnjaci su narod koji je stoljećima živio na granicama velikih carstava i u različitim državnim okvirima, ali je uvijek čuvao kontinuitet svoje posebnosti. U Hrvatskoj imaju dugu povijest. Već u osmansko doba nalazimo ih u Slavoniji, Lici i Dalmaciji, gdje su ostavili trag u obliku džamija, čaršija, mezarja, toponima… Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. otvorila je novo poglavlje, tada počinje intenzivnije preseljenje Bošnjaka u Zagreb i druge hrvatske gradove, bilo radi školovanja, služenja vojske ili trgovine. Na Mirogoju je već 1883. zabilježen prvi ukop Bošnjaka, što svjedoči trajnost njihove prisutnosti.

Ključna prekretnica dogodila se 1916. godine kada je Hrvatski sabor donio Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti. Time je islam, a posredno i Bošnjaci kao njegovi većinski društveni nositelji, dobio pravni status ravnopravan drugim vjerama i zajednicama. Bio je to važan trenutak institucionalnog priznanja, koji je uklonio posljednje prepreke trajnom naseljavanju Bošnjaka u Hrvatskoj.

Međutim, upravo tu počinje i bošnjački paradoks koji traje čitavo 20. stoljeće i nažalost svoje repove vuče i u Novom milenijumu. Istovremeno s pravnim priznanjem vjere, nastupilo je sustavno svođenje naroda na vjersku skupinu. Umjesto da se Bošnjaci prepoznaju kao nacionalna zajednica s vlastitim imenom i kulturno-historijskim kontinuitetom, u raznim administrativnim i političkim okvirima tretirani su prvenstveno kao „muslimani“. Ova redukcija identiteta, na ono što Brubaker naziva „religijskim markerom u nacionalizirajućim državama“, pokazala se izuzetno štetnom. Ona je zamaglila razliku između vjerske pripadnosti i nacionalne svijesti, čime je Bošnjacima oduzet puni politički subjektivitet.

Nacije se, naime, ne mogu održati ukoliko budu tretirane samo kao konfesionalne zajednice. Svođenje na religiju lišava ih institucionalnog prostora u kojem bi mogli djelovati kao politički narod. Upravo zato je proces pune restitucije imena Bošnjak ključan. On prekida dugu povijest redukcije i vraća narodu njegovo puno nacionalno dostojanstvo.

JUGOSLAVENSKI PERIOD I ADMINISTRATIVNA KATEGORIJA „MUSLIMAN“

U 20. stoljeću slijedi nekoliko migracijskih valova u Hrvatsku. Dio Bošnjaka doseljava u međuratnom razdoblju, a znatno više njih nakon Drugog svjetskog rata i osobito tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su industrijski centri poput Zagreba, Rijeke, Pule, Splita, Siska i Slavonskog Broda privlačili radnu snagu iz Bosne i Hercegovine.

Tada nastaju i današnji centri bošnjačkog života u Hrvatskoj, od Labina i Istre, preko Rijeke i Zagreba, do Gunje, Siska i Dubrovnika.

Drugim riječima, historijska linija jasno pokazuje da su Bošnjaci u Hrvatskoj nacija s dubokim kontinuitetom, čija se prisutnost u različitim epohama oblikovala kroz izmjene političkih okvira, ali čiji identitet nije nestajao. Ono što se mijenjalo bila je administrativna nomenklatura, od „Turaka“ u arhivskim dokumentima i „Muhamedanaca“ u književnim zapisima i putopisima stranaca, preko „Muslimana“ kao nacionalne kategorije u jugoslavenskim popisima, do povratka u suvremenosti i konačnog učvršćenja imena Bošnjak.

U Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata Bošnjaci su izgubili pravo na svoje narodno ime. Umjesto da budu priznati kao ono što jesu – Bošnjaci, državna administracija ih je od 1948. u popisima stanovništva vodila kao „neopredijeljene muslimane“, a od 1971. pod nacionalnim imenom „Musliman“.

Kako je pokazao književnik Alija Isaković u svom znamenitom tekstu o „nacionaliziranju muslimana“, radilo se o tipičnom primjeru političkog inženjeringa. Nije se priznavao historijski i narodni kontinuitet imena Bošnjak, nego se stvorila nova, umjetna kategorija  koja je vjersku odrednicu pretvorila u navodno nacionalnu oznaku. Tako je identitet jedne nacije sveden na religijski opis, a Bošnjaci su time dovedeni u položaj manjka političke subjektivnosti.

Historičar prof. dr. Mustafa Imamović objašnjava da je ta praksa bila dio šire jugoslavenske politike međunacionalnih balansiranja, Bošnjaci su morali postati „nešto treće“, ali nikada potpuno svoje. Takva situacija dovela je do paradoksa pa u administraciji i popisima ljudi su se vodili kao „Muslimani“ s velikim M, ali u stvarnosti su i dalje bili Bošnjaci, s vlastitom kulturom, jezikom i historijskim nasljeđem.

Drugim riječima, jugoslavenska kategorija „Musliman“ bila je privremeno, kompromisno i neodrživo rješenje. Ona je bila negacija bošnjačkog imena, a time i identiteta. To je ostavilo duboke posljedice. I danas dio Bošnjaka u Hrvatskoj na popisima i dalje koristi tu oznaku, čime se automatski izuzima iz manjinskih prava jer hrvatski Ustav poznaje Bošnjake, ali ne i „Muslimane“.

BOŠNJAČKI SABOR 1993. KAO RESTITUCIJA, A NE „NASTANAK“

Prvi bošnjački sabor 1993. u Sarajevu označio je prekid s tom praksom. Nije stvorio novo ime, nego je vratio ono staro, historijsko – Bošnjak. Time je prekinut proces nacionaliziranja muslimana i vraćen identitetski kontinuitet naroda. Bošnjački sabor održan u Sarajevu 28. septembra 1993. godine često se u površnim prikazima spominje kao trenutak „nastanka“ Bošnjaka. Takvo tumačenje je pogrešno i opasno, jer zanemaruje činjenicu da se radi o povratu historijskog imena i prekidu s nametnutom jugoslavenskom kategorijom „Musliman“.

Bošnjaci su kao narod postojali mnogo prije 1993. godine, u književnosti, politici, kulturi, na popisima i u svakodnevnom životu. Njihovo ime bilježi se još u osmanskim defterima, književnosti na orijentalnim jezicima, austro-ugarskim dokumentima i u djelima bošnjačkih preporoditelja poput Safveta-bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića, koji su bili direktno vezani uz hrvatski kulturni krug.

Ono što se dogodilo 1993. jeste restitucija, povratak imena Bošnjak koje je bilo potisnuto i zamijenjeno administrativnim konstruktom. Bošnjački sabor nije izmislio novu naciju, već je narodu vratio njegovo historijsko ime, osnaživši ga u trenutku najveće ratne ugroženosti.  Time je prekinuta višedesetljetna praksa nacionalnog redukcionizma u kojoj je narod sveden na religijsku oznaku. Od tog trenutka Bošnjaci ponovno stoje u ravni s drugim nacijama. Sada sa svojim imenom, identitetom i političkom subjektivnošću.

Za Bošnjake u Hrvatskoj to je imalo posebnu težinu. Oni su u pravnom okviru Republike Hrvatske priznati kao nacionalna manjina pod vlastitim imenom – Bošnjaci. No, proces restitucije još nije dovršen jer i dalje dio Bošnjaka u popisima koristi oznaku „Musliman s velikim M“, koja nije priznati nacionalni identitet. Upravo zato 1993. godinu moramo shvatiti ne kao završetak, nego kao prekretnicu, trenutak kada je narod vratio svoje ime, ali i obavezu da ga dosljedno koristi i gradi institucije koje ga štite.

ŠIRI EVROPSKI KONTEKST

Dileme oko imena, jezika ili statusa manjina nisu nikakva „bošnjačka posebnost“ i izdvojen slučaj, nego česta posljedica procesa nacionalizacije u modernim državama. Evo nekoliko primjera:

1. Makedonci u Grčkoj i Bugarskoj
Dugo vremena osporavalo se postojanje makedonske nacije. U Grčkoj su nazivani „Slavofoni Grci“, u Bugarskoj „Bugari“. Tek priznanjem 1990-ih Makedonci su dobili međunarodnu potvrdu, a i dalje postoje osporavanja (npr. spor oko imena „Sjeverna Makedonija“).

2. Crnogorci u Srbiji i Jugoslaviji
Dugo su smatrani dijelom „srpske nacije“. Tek u socijalističkoj Jugoslaviji dobijaju priznanje posebnog nacionalnog identiteta. I danas se u Srbiji osporava njihova samostalnost, a u samoj Crnoj Gori vodi se borba između „srpskog“ i „crnogorskog“ identiteta.

3. Kosovski Albanci u Jugoslaviji
U jednom periodu nazivani „Šiptari“, što je imalo pejorativnu konotaciju i svrhu da im se uskrati politička subjektivnost. Tek promjena u administraciji i međunarodnom diskursu dovela je do priznanja termina „Albanci“, što je odmah osnažilo njihovu političku artikulaciju.

4. Katalonci i Baskijci u Španjolskoj
Njihov nacionalni identitet je decenijama bio sveden na regionalni ili kulturni, ali ne i politički. Danas imaju autonomne parlamente i ustavna prava upravo zahvaljujući dosljednom insistiranju na imenu i identitetu.

5. Češki i slovački slučaj
U Čehoslovačkoj je dugo postojala ideja „čehoslovačkog naroda“, dok su Slovaci smatrani „podskupinom“. Tek raspad federacije 1993. donosi jasnu artikulaciju slovačke nacije i države.

Navedeni slučajevi su dokaz da nacionalno ime nikada nije neutralno i ono određuje politički položaj naroda. Ako ime nije priznato, narod postaje „Ostali“. Ako je ime pogrešno, narod biva reduciran na religiju, regiju ili „nepostojeću kategoriju“. Ako je ime jasno i priznato, narod može konzumirati svoja prava.

To je upravo bošnjački slučaj u Hrvatskoj. Sve dok se ljudi nacionalno izjašnjavaju kao „Muslimani“, oni u Ustavu ne postoje, pa gube i politička prava. Zato je svrha Povjerenstva uklanjanje ove anomalije, kao što su i druge evropske države morale rješavati slične sporove oko imena i identiteta.

BOŠNJACI PREUZIMAJU ULOGU „KONSTITUTIVNE ŽRTVE“

Hrvatska je u Domovinskom ratu prošla kroz agresiju i izborila samostalnost, a u tim povijesnim iskoracima Bošnjaci su imali jednu od presudnih uloga. Više od 25.000 Bošnjaka sudjelovalo je u obrani Republike Hrvatske, a više od 1.100 položilo je svoje živote, dok se njih osamdesetak i danas vodi kao nestali. Time su se Bošnjaci doslovno ugradili u temelje hrvatske države, svojom krvlju i žrtvom. To nije bila samo vojna činjenica, nego i potvrda političke pripadnosti. Bošnjaci su svojim izborom dijelili sudbinu s većinskim hrvatskim narodom i sudjelovali u stvaranju hrvatske demokracije, a ta žrtva daje Bošnjacima u Hrvatskoj puno moralno pravo da svoj identitet i ime konzumiraju bez ostatka, u skladu s Ustavom i političkim poretkom Republike Hrvatske.

No, ovo se ističe jer je bošnjački slučaj u Hrvatskoj poseban u nekoliko dimenzija. Riječ je nacionalnoj manjini koja se u potpunosti identificirala s državom u njenim najtežim trenucima, manjini koja se doslovno ugradila u temelje mlade demokracije krvlju, ali i i manjini koja je, unatoč toj predanosti, kasnije bila zakinuta jer je dijelom ostala u administrativnoj „sivoj zoni“ kao „Muslimani“.

Ovdje do izražaja dolazi Brubakerov pojam „nacionalizirajućih država“, gdje većina često manjine drži na distanci ili u rezervnom položaju. Međutim, Bošnjaci u Hrvatskoj razbijaju taj obrazac. Oni nisu stajali po strani, nisu čekali „da vide kako će ispasti“, nego su od prvog dana preuzeli ulogu „konstitutivne žrtve“. Iz toga se mogu izvući ključni zaključak. Rijetkost je u evropskoj povijesti da jedna manjina, koja u pravnom smislu nije bila u potpunosti integrirana, pokaže toliku lojalnost i podnese tako visoku žrtvu za državu u kojoj živi.

Upravo ta žrtva stvara dodatni legitimitet za institucionalnu afirmaciju. Ako je manjina bila spremna braniti državu vlastitom krvlju, onda država ima moralnu i političku obavezu osigurati toj manjini punu vidljivost i prava. Drugim riječima Bošnjaci u Hrvatskoj nisu „margina“, nego nacionalna manjina koja je svojom žrtvom dokazala da je sastavni dio hrvatskog sazrijevanja u demokraciji.

 „MUSLIMAN S VELIKIM M“, POLITIČKA PRAVA I ZADAĆA POVJERENSTVA

Premda je Bošnjački sabor 1993. vratio historijsko ime Bošnjak, u Republici Hrvatskoj, dakle, i dalje postoji ozbiljna identitetska i pravna poteškoća. Dio ljudi se na popisima stanovništva i u registrima birača još uvijek izjašnjava kao „Muslimani“ s velikim M.

To izjašnjavanje proizlazi iz jugoslavenskog administrativnog nasljeđa, kada je od 1971. „Musliman“ bio službena nacionalna kategorija. Međutim, hrvatski Ustav jasno definira Bošnjake kao jednu od priznatih nacionalnih manjina. „Muslimani“ u nacionalnom smislu u Ustavu ne postoje. Posljedica je višestruka i duboko problematična jer svi oni koji se i dalje nacionalno vode kao „Muslimani“ automatski ulaze u kategoriju Ostali.

Kao „Ostali“, oni ne mogu birati niti biti birani u manjinskim vijećima. Time gube pravo sudjelovanja u Operativnim programima Vlade RH, u financiranju kulturnih i obrazovnih projekata te u političkoj reprezentaciji. Drugim riječima, izborom oznake „Musliman“, često iz neznanja, navike ili pogrešne percepcije da time izražavaju svoju religiju, ti ljudi zapravo gube manjinska politička prava koja im pripadaju kao Bošnjacima.

Ovdje se jasno pokazuje važnost onoga što se u stručnoj literaturi naziva tzv. „politikom nacije“. Nacija je proces, a identitet se ne može svesti na rubriku popisa ili na improviziranu administrativnu oznaku. On se mora dosljedno potvrđivati u institucijama i praksi. Upravo zato je Vlada Republike Hrvatske 2025. osnovala Povjerenstvo za provedbu Operativnog programa za bošnjačku nacionalnu manjinu. Povjerenstvo nije zamišljeno da stvara novu dilemu ili da utvrđuje staru kategoriju, nego da ukloni anomaliju. Njegova je zadaća osigurati da Bošnjaci u Hrvatskoj budu evidentirani pod svojim stvarnim imenom, kako bi mogli koristiti sva prava koja im pripadaju kao priznatoj nacionalnoj manjini.

U raspravama o nacionalnim identitetima često se stvara dojam da je ime naroda samo terminološka odrednica. No, teorije nacije, od Andersonove „zamišljene zajednice“ do Gellnerove „modernističke konstrukcije“, jasno pokazuju da ime nikada nije neutralno. Ime određuje pravni položaj, političku reprezentaciju i kulturnu vidljivost jednog naroda.

Bošnjaci u Hrvatskoj to najbolje osjećaju na vlastitoj koži. Dokle god se u službenim popisima pojavljuju kao „Muslimani“, oni su za Ustav Republike Hrvatske „Ostali“. A „Ostali“ nemaju pripadajuća prava. Zato je Povjerenstvo za provedbu Operativnog programa nužno, jer vraća nacionalno ime Bošnjak u punu institucionalnu funkciju i omogućuje zajednici da uživa prava koja joj po Ustavu pripadaju. Drugim riječima, Povjerenstvo ne stvara identitet, nego otvara prostor da se identitet živi. Ono ne izmišlja novu naciju, nego vraća bošnjačko ime u njegov normalni tok, kao prepoznatu, priznatu i politički prisutnu naciju u Republici Hrvatskoj.